„Vrlo sam uzbuđen, jedva čekam da se prikaže! Jako mi je stalo do te serije, mislim da će biti prekrasno, jedva čekam da krene, znam da će se ljudima svidjeti, da će biti ludilo, nešto potpuno novo, jako sam napet. … Continue reading
“Za razliku od Mermera, ja sam imao jako lijepo djetinjstvo. To je lik koji je psihički iznimno težak i teško ga je odigrati, pogotovo meni kao mladome glumcu“, rekao je za Ziher dvadesettrogodišnji glumac Romano Nikolić koji se istaknuo ulogom … Continue reading
“Vjerujem da je film najmanje toliko dobar koliko Koko i duhovi. To je ipak jedna ciljana publika. Uvijek kažu da su dječji film ili komedija ono što bi moglo vratiti publiku u hrvatska kina, što se domaćih filmova tiče. To … Continue reading
Foto: ravnododna.com
Ingmar Bergman je redatelj čiji su filmovi kao jezero u koje ponekad kakva psihološka ličnost baci kamenčić pa stvori vibracije te krugove koji se odbijaju, da bi se naposlijetku vratili u mir i stagnaciju. Spore radnje, razrađeni likovi i duboko ukorijenjena ljudska potreba, bilo za društvom, bilo za ljubavlju, sve je to ono što je inspiriralo Nikolaja Rudkovskog da napiše komad Bergmanove žene. Bergmanovi filmovi koji su ga u tome nadahnuli su Žene čekaju, Kroz tamno ogledalo, Persona (najviše se osjeti u tekstu), Krici i šaputanja i Nakon probe. Nikolaj Rudkovski bjeloruski je dramatičar, koji je osim kazališne režije diplomirao i psihologiju, što se znatno osjeti u Bergmanovim ženama. Za ovu dramu nagrađen je Nagradom po izboru kritičara na 2.Festivalu bjeloruske drame 2001.godine.
Redatelj Bergmanovih žena je Jean-Claude Berutti koji je u Zagrebačkom kazalištu mladih 2009.režirao predstavu Polet. On je, govoreći o predstavi, rekao kako je osjetio golemu potrebu da transformira filmski govor duše u kazališni pokret. To mu je očito pošlo za rukom, jer iako se predstava u mnogim svojim dijelovima temelji na pantomimi, ona vrišti, glasna je i sasvim lagano se uvuče pod kožu. Važno je i istaknuti da ova predstava u 11.mjesecu igra u Francuskoj, s istom glumačkom predstavom, na francuskom jeziku.
Predstava je koncipirana tako da dvije žene. Liv (Ksenija Marinković) i Ingrid (Lucija Šerbedžija) predstavljaju jednu nekonvencionalnu, bizarnu ljubav koja se rodila u četiri bolnička zida. Ingrid je pjevačica koja je ostala bez glasnica, osuđena na tišinu i bjelinu bolničke sobe. Lucija Šerbedžija napravila je ogroman posao. Bez ijedne progovorene riječi u predstavi utjelovila je toliko snažan lik. Pjevačima je, što se tiče karijere, glas ono krucijalno. Također, i kada o glumcima govorimo, glas je onaj važan element s kojim se igraju stvarajući sam dojam i karakter. Na njoj je bila velika uloga koju je odigrala odlično te pokazala svima da pravi glumac zaista može sve. Bez ijedne jedine riječi. Liv je medicinska sestra koja je njeguje i kojoj je Ingridina nesreća postala lijek za pretešku usamljenost koju osjeća. Ksenija Marinković je jedna od onih glumica za koje nije nikakvo iznenađenje kad ponesu ovako veliku ulogu. Naprosto dok si u publici sam sebi govoriš : ” Ne, to nije Ksenija. Kakva Ksenija? To ti je Liv, glavom i bradom’‘.
Berutti kaže da je radeći shvatio da su ta dva ženska lika samo dvije autorove fantazije. Kada je to shvatio izranjao je samog pisca iz teksta, stvarajući njegov lik želeći da nalikuje na samog, pomalo nedokučivog, Bergmana. U jednom trenutku pisac, u jednom trenutku doktor, u jednom trenutku u publici, u drugom pak na pozornici. To su uloge koje je utjelovio Frano Mašković. Svojim dubokim glasom, dikcijom i samom blizinom dohvatio je sve izgubljene misli koje su promatrajući takvu bizarnu ljubav, odletjele. S obzirom da Frano prvi dio predstave sjedi u publici i promatra te dvije žene, baš kao i svi mi, naravno da nemaš osjećaj da je sve to samo uloga. Taj trik, ta blizina, ono je što te automatski usmjeri na tekst, na razmišljanje. Tekst je poprilično, usudila bih se reći, depresivan. Tjeskoban je i stvoren za razmišljanje o tome jesmo li stvarno otok? Premda zvuči kao klišej, mnogo nas misli da jesmo, a nismo ni svjesni za koliko bi se malo pažnje prodali i uronili u neki drugi svijet.
Berutti je istaknuo koliko je oduševljen Aleksandrom Čavlekom koji je oblikovao rasvjetu. Moram i sama istaknuti koliko je ovdje sama rasvjeta igrala ogromnu ulogu. Važno je bilo pokazati tu prolaznost vremena i sve snažnije osjećaje koji su vezali Liv i Ingrid, a posao je određan gotovo majstorski. Scenograf i kostimograf je Rudy Sabounghi, a bez ovakve scenografije, intepretacija same predstave bila bi potpuno drugačija.
Kažu da se prava kvaliteta bilo koje kazališne predstave uoči onog trenutka kada izađeš iz kazališta. Ako ti se urezao barem jedan pokret, jedna rečenica, ako razmišljaš o smislu i pouci, to znači da je kazališna ekipa koja je radila na predstavi zaista odradila svoj posao. Bergmanove žene ne samo da se uvuku pod kožu nego se sjedeći u toj tamnoj prostoriji zapitaš s kim si ti ustvari došao, jesi li sam, jesi li usamljen? Promatraš li ti nekad ljubav u svim njenim oblicima pa se pritom pitaš zašto ne možeš dobiti komadić te torte?
Ingrid, Liv i Nikolaj živi su. Tu su. Odmah, pored nas, u ZKM-u.
Foto: gavella.hr
Što je život? Mahnitanje. Što je život? Puste sanje, prazna sjena što nas ovi. O, malen je dar nam dan, jer sav život – to je san, a san su i sami snovi” izrekao je Franjo Dijak u ulozi, od vlastita oca zarobljenog, kneza Sigismunda u de la Barcinoj drami “Život je san”. Mjesto radnje- Gavella. Glavni likovi utjelovljeni već poznatim licima “stalne postave” prenijeli su nam duh 17. stoljeća kroz svima poznatu zanimljivu priču o kralju koji zarobi sina zbog zastrašujućeg proročanstva. S Reneom Medvešekom na mjestu redatelja, Gavellini glumci su nam još jednom pokazali kako svjetski klasici djeluju na “hrvatskim daskama”. Ovo je jedna od “must see” predstava za sve ljubitelje, ne samo klasične književnosti, već i širi puk različite dobi kojem je zagarantiran dvosatni užitak uz emocije plača, iznenađenja, smijeha pa i napetosti koje su prenesene zavidnom i u nekim trenucima zapanjujućom glumom. I da dijalozi i radnja nisu toliko zanimljivi, ne biste mogli ne uživati u popratnim elementima poput impozantne scenografije te majstorski izrađenih kostima koji nas na tih nekoliko sati vraćaju u vrijeme kraljevskih vladavina, knezova i predivnih krinolina. Glazba je u predstavi vješto ukomponirana “živim” sviračima na harfi i udaraljkama, gdje se harfa javlja sasvim decentno i gotovo neprimjetno u trenucima Sigismundovih monologa te tako pojačava dojam i emociju u trenutku, dok udaraljke povećavaju adrenalin i teatralnost dramskih sukoba. Kao i u većini drama, pojavljuju se i ljubavni zapleti koji su ovdje popratna radnja te se na kraju rješavaju gotovo humoristično. Iako ponekad možda malo isforsirano, sigurno će vam izmamiti smiješak i komični lik lakrdijaša koji svojim kratkim dosjetkama “začini” predstavu.
U svakom slučaju, bili zainteresirani za Barcu ili ne, ovaj komad svakako valja pogledati. Premijerno prikazan 2009., “Život je san” već nekoliko godina igra u zagrebačkoj Gavelli, a oni koji se još nisu sjetili pogledati, neka zapišu u rokovnik datum sljedeće izvedbe, jer tada je prilika da nadoknadite propušteno i date si oduška uz ovaj neponovljivi klasik.
Nekim ljudima je dovoljno reći da je ovdje riječ o Anti Tomiću i bez imalo razmišljanja će pohitati u Kerempuh. Njegov britki humor te nevjerojatna sposobnost satiriziranja i kritiziranja osvaja sve, od najmlađih do najstarijih. Naime, priča o Jozi Poskoku … Continue reading
Foto: zekaem.hr
Pred punom dvoranom “Istra”, Zagrebačkog kazališta mladih, 12. travnja gostovalo je Slovensko narodno gledišče iz Ljubljane s predstavom Poludjela lokomotiva.
Blago onima koji razumiju slovenski, vjerujem da su uživali u skoro dva sata odlične predstave. Naime, iz nekog razloga predstavu nije pratio prijevod na hrvatski. Zadnji puta kada je slovenska predstava gostovala u ZKMu (Oluja, u veljači ove godine) prijevod je kasnio petnaestak minuta pa sam se, vođena iskustvom, ponadala da se ponavlja greška. Ovoga puta prijevoda uopće nije bilo. Postavlja se pitanje, je li došlo do neriješivih tehničkih problema ili je predstava bila namijenjena isključivo publici koja razumije slovenski jezik? Vjerojatno ovo prvo, sudeći po tome što je glavni glumac na početku predstave (kada je shvatio da nema simultanog prijevoda) na ”hrvatskom” objasnio što će se u predstavi događati. (Možda se varam pa je to dio scenarija, nikad neću saznati.) Ono što sam ja osobno uspjela izvući iz predstave u kojoj 90% teksta ne razumijem, je odlična gluma vrhunskog ansambla, zanimljiva glazba uživo svirana od strane glavnih glumaca, igra svijetlima koja također pridonosi atmosferi i šaputanje publike koja je očekivala da će se na platnu iznad pozornice pojaviti bijelim slovima riječi ispisane na jeziku kojeg poznaju.
Redatelj Jernej Lorenci uprizorio je tekst koji je poljski autor Stanislav Ignacy Witkiewicz 1923. godine napisao kao neobičan i duhovit rezime svog umjetničkog traženja.
Za one koji nisu pogledali predstavu (i one koji jesu, a nisu je u potpunosti razumjeli) evo kratkog sadržaja: Strojovođa i ložač, koje vodi neobična i skrivena strast, naumili su nečuvenom brzinom “potjerati” svoju parnu lokomotivu, mimo svih razumnih ograničenja, ne stajući na postajama niti se obazirajući na signalizaciju sa željom da dožive vrhunac brzine i osjete kako je s druge strane mogućeg. No, oni nisu obični željezničari nego zloglasni kriminalci koji su izmakli ruci pravde, a njihov opasan eksperiment kvare putnici želeći zaustaviti jureći vlak. Naposljetku se njihov ludi pokušaj u iskušavanju katastrofe pretvara u “običnu” željezničku nesreću.
Sudeći po dobroj suradnji ZKMa i slovenskih kazališta, gostovanja će zasigurno biti još. Nadajmo se prijevodu sljedeći put, ili jednostavno krenimo svi na grupni tečaj slovenskog.
“Candide ili optimizam” posljednja je ovosezonska premijera u Gavelli koja je svjetlo pozornice ugledala 5. travnja. Kazališna je to adaptacija poznata, istoimena Voltaireova djela kroz redateljsko oko Kreše Dolenčića. Iako se radi o djelu koje je doživjelo mnoge svjetske adaptacije … Continue reading
Foto: zekaem.hr
Predstava Zagrebačkog kazališta mladih Ovo bi mogla biti moja ulica Anice Tomić i Jelene Kovačić , u režiji Anice Tomić u nedjelju, 7. travnja, u 11 sati u dvorani Istra, izvedena je 100. put! Predstava je premijeru imala 23.10.2010. godine.
Ova predstava jedna je od najuspješnijih predstava u ZKM-u. Odgovor zašto je to tako pronaći ćemo ako razmislimo o tome koliko je malo predstava koji daju realnu sliku našeg postojanja. Predstava govori o zlostavljanju i strahotama koje se događaju na ulicama. Postoji li itko tko rado priča o tome? To je ono što se zataškava, skriva i pokušava pokriti debelim zimskim pokrivačem. Ovo bi mogla biti moja ulica nadahnuta je pričom Luke Ritza, no ne samo njegovom, nego svim strahotama koje se događaju u ulicama našega grada. Ovo je prva predstava u Hrvatskoj koja progovara o nasilju među mladima. To je samo jedan od razloga zašto je već 99 puta napunila dvoranu ljudima koji žele znati, žele čuti i žele spriječiti. Predstava zapravo govori protiv adolescentske agresije, upozorava na posljedice eruptirajućih društvenih tenzija koje uzrokuju delikventna ponašanja – u pripovijesti koja se može bilo dogoditi bilo gdje i bilo kada.
U predstavi glume: Suzana Nikolić, Damir Šaban, Vedran Živolić, Jadranka Đokić, Nadežda Perišić – Radović, Nataša Dorčić, Goran Bogdan, Petar Leventić, Danijel Ljuboja, Marica Vidušić, Dora Polić Vitez, Edvin Filip Nola, Zoran Čubrilo.
Jernej Lorenci, redatelj predstave Tartuffe napravljene po komadu velikog Molièra kaže da biti redateljem nije njegova svrha, već način kako biti s drugima. Sada je s nama, u ZKM-u i daje nam ono što ne želimo vidjeti, ne želimo čuti … Continue reading
suzanaerbeznik2 